S vazom ili bez nje

Uputite sebi jedan kompliment ili pohvalu. Da, sada.

Ako ste poput većine ljudi, ovo vam nije bio lak zadatak i, dapače, možda vam je bilo neugodno. Kada i ako na trenutak zastanemo i pomislimo na to što je kod nas i u nama vrijedno primjećivanja i pohvale, odmah se na to poput čička nalijepe razlozi zbog kojih vas ne bi trebalo hvaliti i svega što niste „dovoljno dobro” napravili, postigli, bili ili rekli.  Da smo kojim slučajem nastavili s igrom „nabroji sve ono što je dobro u meni i zaslužuje pohvalu“, zasigurno bismo zakucali i na vrata vašeg srama zbog pretjerana (samo)isticanja. Ta vrata ljudi često izbjegavaju. Ta vrata škripe. Bole.  

„Mah, nije to ništa, to mogu i drugi, posrećilo mi se ovaj put, drugi to mogu bolje“, često u sebi pomislimo ili, još češće, gotovo automatski izgovorimo kada čujemo kompliment. Pitam se kada smo to prestali i jesmo li zapravo to ikada mogli… jednostavno u nama vidjeti ono što je vrijedno pohvale i divljenja bez potrebe umanjivanja, prepravljanja i odbacivanja? Iskrena (samo)pohvala, bez da ona znači da smo loši, nepristojni ili samodopadni!

Primanje komplimenata postaje još izazovnije za prihvaćanje kada oni dolaze s druge strane. Možete li se sjetiti kada vam je netko posljednji put uputio kompliment ili pohvalu? Kako ste se tada osjećali? Jeste li si dopustili stvarno čuti i osjetiti riječi zahvale ili pohvale za neku kvalitetu koju posjedujete ili neko vaše postignuće kojemu drugi svjedoče? Kakva je okusa to nježno i lijepo, samo vama upućeno? 

Često nam se događa da, u pokušaju prividna emocionalnoga zaštićivanja i u strahu od toga da (opet) stršimo, brzo odbacujemo i još brže umanjujemo sve lijepo što putuje prema nama. Razlozi zašto to radimo zadiru dublje od priče o lijepim manirama, znakovima kulturnoga ponašanja ili prihvaćanja nekih društvenih normi. Nešto drugo nas tu „žulja“. Žulja nas ideja i mogućnost da možda stvarno jesmo to lijepo što čujemo. Žulja nas istovremena borba između želje da nas netko vidi i cijeni i straha da ipak nismo vrijedni toga istog divljenja. U nama se budi strah da ćemo biti otkriveni, razotkriveni ili stvarno viđeni za to što jesmo ili po našoj unutarnjoj procjeni nismo, ali dobro „glumimo”.  

Kako objasniti drugima da mi to izrečeno kao „varalice“ zapravo ne zaslužujemo? Ili bar tako osjećamo. U tim nam se trenucima čini „lakše i pametnije“ odbaciti sve pozitivno i preduhitriti druge u otkrivanju naših mana. Marginaliziramo sebe, umanjujemo, odbacujemo, mijenjamo teme te sipamo argumente i živopisne primjere o tome kada i kako nismo bili vrijedni divljenja. „Nemoj me hvaliti za nešto što nisam ili što samo dobrom glumim”, stoji neizrečeno negdje u prostoru. 

Otpuhujući lijepo, stvaramo sami sebi prepreke jer nemamo vazu. Nemamo mjesto u nama gdje se s tim izrečenim možemo iskreno povezati i gdje ćemo pohvale i komplimente spremiti na sigurno.  Mjesto gdje će to lijepo rasti dalje.  

Vazu nismo dobili odgojem niti nas je netko pripremio za tuđe „cvijeće“, pa u toj neugodi, anksioznosti i sramu stojimo nespremni za bilo što iskreno lijepo. Naučili su nas da „imati vazu“ znači biti sebičan, samodopadan, praviti se važan, prenaglašavati sebe, pokazivati da si bolji od drugih, a to se ne smije. 

A što ako je vaza ipak samo vaza? Sigurno mjesto u nama na koje često ne mislimo, a još rjeđe tamo boravimo. Mjesto za kojim čeznemo. 

Možda u tome našem pokušaju redefiniranja vaze i procesu zacjeljivanja sebe na sljedeći kompliment možemo svjesno uzvratiti s „Oh, hvala“ i u kratkoj pauzi koja slijedi uživati u tome nježnom iskustvu. Iskustvu u kojemu dozvoljavamo da nismo vječno loši i vječno u potrazi za onim što kod nas (opet) ne valja. 

S vazom ili bez nje.