Zanimljiv paradoks je da kada prihvatim sebe takav kakav jesam, tada se mogu promijeniti.
Carl R. Rogers
Želimo. Žurimo. Što prije i što više. Popraviti sebe. Promijeniti sebe. Pokušavamo se punim zaletom popeti stepenicama promjene do toga nekog zacrtanog „cilja“ bolje verzije sebe, preskačući prvu i važnu stepenicu… pogled sa stepenice na kojoj upravo sada stojimo.
Često sam svjedok želje ljudi da se promijene silovito, naglo, brzim okretom i zaokretom u potpunu nedostatku strpljenja i prihvaćanja sebe kakvima sada jesu. Prihvaćanje onoga što jest i kakvi sada jesmo, početak je svake prave promjene. Promjena se ne događa prisilom, (samo)uvjeravanjem ili putovima logike jer se to tako „treba“, već se događa kada smo, barem trenutno, spremni napustiti ono što bismo željeli postati i pokušamo biti ono što jesmo.
Zanima li vas ono što sada jest ili biste najradije sve to „mutno i zapetljano“ preskočili do nekoga brza „rješenja“ sama sebe?
Promjene, i to one prave, korijenite, traže vrijeme, traže strpljivost i traže da vidimo male korake putem. Tada se promjena ušulja i ostane gotovo neprimjetna.
Zamislite sebe kao velik brod koji plovi morem. Želite skrenuti. Odlučili ste da taj prethodno odabrani smjer više nije vaš smjer. Želite drugačiju putanju i doći do drugačijega mjesta. Možete li se tako veliki, puni tereta ili putnika, okrenuti naglo, brzo i silovito?
Sumnjam.
Takvi zaokreti i promjene smjera traže promišljenost i manje korake u željenu smjeru. Isto vrijedi i za nas ljude-brodove. To što je naš „brod“ velik, a nekada i preopterećen težinom koju nosi, ne znači da ga nećemo moći okrenuti. Hoćemo. To znači kako samo najprije treba vidjeti taj „brod“, biti svjestan njegove težine, vidjeti i more mogućnosti u sebi, stvoriti prostor za njegov okret i dati njemu i sebi vremena za spore i nježne promjene. Postupna promjena, umjesto ogromnih naglih trzaja, daje priliku da stvari mijenjamo korak po korak i doživljavamo male uspjehe u tim koracima, što će na kraju rezultirati trajnijim i nama smislenijim „većim“ promjenama.
Nema naglo.
Ima proces.
Vaš proces.
Probajte za sebe izabrati područje ili ponašanje u svome životu u kojemu biste htjeli vidjeti „zaokrete“ i promjene. Od svega što kod sebe ili u sebi želite mijenjati, izaberite jednu stvar, temu ili ponašanje od kojih biste krenuli i krenite polako. Ako budete očekivali da odjednom „rješavate“ više tema i ponašanja, izlažete se mogućnosti umora, osjećaju poraza i neuspjeha kada se ne dogode (očekivane) promjene na svim frontama.
Budite znatiželjni i otvoreni prema onome što kod sebe želite promijeniti. Probajte istražiti kako je to nešto kod vas nastalo, opstalo do danas i čemu je služilo. A služilo je. Svako ponašanje, izbor, strategija ili što god želimo kod sebe promijeniti imalo je i ima neku svoju svrhu. Bitno je saznati što nas je u tome što smo za sebe birali hranilo.
U to može biti možda teško povjerovati jer je teško zamisliti da bi, eto, neko neželjeno ponašanje, zapravo, na neki način moglo pomoći, ali pomaže. Možda nas ne čini sretnijima, zadovoljnijima ili čak ponekad niti nije dobro za nas, ali nam je pomoglo preživjeti iz dana u dan, sve do ovoga trenutka.
Razumijevanje ponašanja koje upravo želite promijeniti pomoći će vam razumjeti nelagodu koja će se zasigurno javiti tijekom samoga procesa promjene. Kada osjetite nelagodu zbog promjene i novoga, pokušajte od nje ne pobjeći odmah. Pogledajte možete li si dopustiti osjetiti ju, „sjesti“ s njom i pokušati shvatiti što je to tako nepodnošljivo. Znam da ne volite nelagodu i da biste bez razmišljanja stisnuli „preskoči“. Ako izaberemo „preskoči“, gubimo vrijedan trenutak dubljega upoznavanja sebe, svojih potreba, izbora i vlastita iskustva. Neugoda je bitna i govori da je nešto novo tu na horizontu, nešto još neopipljivo, nešto što ne znamo i što još do sada nismo iskusili. Neugoda nosi i nadu u mogući drugačiji smjer.
Požurivanje procesa promjene brzim „flasterima“ ili forsiranjem sebe, osim što pokazujemo da nas motivira strog unutarnji trener sa štopericom u rukama, često rezultira plesom u krajnostima. Prvo sam bio/la ono, to više ne želim, sada ću postati ovo. Skok. U drugu krajnost. Ako prije nisam pokazivao/la ljutnju, sada ću ju, bome, pokazati, i to jako! Ako prije nisam imao/la vremena za sebe, sada ću to jako tražiti i neću se nikomu javljati niti objašnjavati. U tim krajnostima izgaramo. U njima se ne događa promjena, već prkos iz nemoći.
Prave promjene zahtijevaju najprije prihvaćanje onoga što jest i gdje sada jesmo, traže vrijeme, vježbu, male pokušaje, otvorenost i strpljivost.
Neka promjene koje od sebe očekujete i želite izviru iz nježnosti, kao i prave i iskrene brige prema sebi.
Dozvolite im mudrost i sporost.
Požurite polako.
