Nemam vremena za panike

Bivanje čovjekom je kao gostinjska kuća.
Svakoga jutra neki novi dolazak.
Radost, depresija, zloba, prolazna trenutna svjesnost,
navraćaju poput neočekivanih gostiju.

Sve ih dobro ugosti i zabavi!

Rumi

Ulazi u moj ured uzbuđena, zadihana. Nakon kratkog predstavljanja skida jaknu, pogledom traži gdje će sjesti te stavom i tonom koji govore „prelazimo odmah na bitno“ izusti: „Ja nemam vremena za panike!“ Nakon kratke tišine u kojoj skupljam vlastite misli i dozivam moguće odgovore, ona me preduhitri i spremno nadoda: „Čekaju me život, obveze, odluke, ljudi i mrzim kad me nešto odvodi od mog rasporeda i plana. Ovo nisam planirala. Nemrem ja ovo.“

„Rasporeda i plana… nemrem ovo“, odzvanjalo mi je u ušima. Zapravo, još uvijek odzvanja, čak i sada, u ovome trenutku slatkoga prisjećanja na to jutro i temu neimanja vremena za teško, koja se za mene zalijepila. I ne popušta. 

Pitam se, imamo li mi vremena za neugodu, pa i za paniku, tugu, ljutnju, razočaranje, tjeskobu, strah, sram, krivnju, bespomoćnost…?  Je li tim osjećajima uopće potrebna dozvola za dolazak i odlazak, naše imanje ili neimanje vremena ili oni čine to što im je i zadatak, da budu i jesu tu, bez obzira na sve… bez obzira na naše igranje skrivača i brojenje (ne)prisutnih? 

Komu, kako i čemu služi taj unaprijed osmišljen i često rigidan plan? Je li on naša posljednja zaštita od bespuća i vladavine svega nekontrolabilnoga ili nam daje cilj i smisao, lišen emotivnih stranputica? Možda oboje? Drže li se naše emocije toga plana, predviđenih uloga i rasporeda pojavljivanja? Imamo li mogućnost udaljiti ih sa scene i olakšati sebi život tako što se uvjeravamo kako ih više nema dok njihove iskre iskaču na sve strane i podsjećaju da smo ipak živi? 

Dozvolite mi posumnjati u mogućnost slaganja i preslagivanja poželjnih i nepoželjnih emocija kako nam drago i prema nekome, eto, planu. Držanjem emocija vezanih za stupove plana koji smo za sebe sami osmislili i tjeranjem svega što se okusom i bojom ne uklapa impliciramo da postoji pravi način, pravi put i pravi savršeni oblik kako bi stvari trebale biti. Kakve bi emocije trebale biti. Kakav bi život trebao biti.

A, eto, nisu. Nije. 

Neovisno o tome koliko ste dugo ovdje, jedno je sigurno… do ovoga ste trenutka morali i hoćete doživjeti neugodu, bol, patnju i sve popratne neugodne pojave. To je ona neka istina koju često zaboravljamo i koja nas prva napusti kada nastupi patnja. Zaboravljamo na svoju ljudskost i pojačavamo ton toga da je ovo što proživljavamo krivo, u najmanju ruku nije normalno, ne bi se smjelo događati ili se, eto, događa samo nama jer smo takvi, nikakvi, manjkavi, nedovoljni i mora prestati. Sve neugodno mora prestati. Ne zanima me što tuga, strah ili sram imaju za reći. Neka se nose! 

Što prije i što nesvjesnije nastojimo sebe vratiti na taj „pravi način“ i „pravi put“ iz kojeg smo, eto, ispali. Bez obzira na sve emocije i „goste” u nama, i poruku koju nose, pokušavamo što brže ponovno uloviti i oživjeti ideju savršeno posložena, ne-problematičnoga, ne-teškog, ne-paničnog života, života bez teških situacija. Isključivanjem mogućnosti da život često dolazi u nijansama sive i zaboravljanjem činjenice da nas naše emotivno šarenilo čini ljudima, nadodajemo si patnju u već ionako bolnoj situaciji. Boli nas jer nam se nešto teško dogodilo i dodatno nas boli naše nedozvoljavanje i odbacivanje svega što osjećamo i što već jest tu. Boli duplo, a da nije trebalo.  

Jedan od glavnih prediktora sreće, životnoga smisla i osobnoga zadovoljstva je sposobnost da se znamo nositi s onim neugodnim i teškim te da psihička neugoda ili bol nisu nešto od čega zaziremo i pred čijim najavama bježimo. Otupljivanje, zanemarivanje ili odbacivanje osjećaja jer su neugodni vodi do kratkoročna privida kontrole i samoregulacije, ali dugoročno vodi u preplavljivanje i doživljavanje još veće neugode i boli. 

Otupljivanje teškoga vodi i do otupljivanja lijepoga. Ništa nije dovoljno loše, ali ništa nije ni dovoljno dobro. 

Biti čovjek znači biti mjesto dolaska za svakakve emocije, svakakve „goste“ u nama, znane i neznane, pozvane i nepozvane. Neki od njih nose radost, sreću, zadovoljstvo, a neki poruke tuge, ljutnje, straha, srama…  Imajte vremena za njih. Otvorite im vrata, neka dođu, uđu, ugostite ih, poslušajte… zabavite ih. Dopustite im prisutnost i primijetite kako se zbog toga osjećate. Otvaranjem vrata i pozivanjem unutra dajete im prostora da se izraze i budu slobodni. Dopustite im proći kroz vašu ljudsku „kuću“ bez da se za njih vežete ili njima definirate. Kao i svaki gost, otići će, a kada odu, znajte da će opet doći jer je život nesavršeno savršen, jer se i ugodne i neugodne situacije događaju svima, jer nije do vas i niste ni loši ni krivi ni „ispali s pravoga puta“, već samo ljudi. 

Samo. 

Z.

Sviđa vam se što ste pročitali?  Podijelite na društvenim mrežama!

Magistra psihologije, geštalt terapeutkinja igrom i dječja i adolescentna integrativna psihoterapeutkinja u edukaciji koja ne bježi od teških tema. 

Istražite teme

Adolescenti

Emocije

Odnosi

Sada i ovdje

Suosjećanje prema sebi

Najnoviji postovi

Lov na dobro

Lov na dobro

Mozak je poput čička za negativna iskustva, a kao teflon za ona pozitivna.Rick Hanson „Gledam je jučer i mislim si: Pa zar je moguće biti toliko slijepa? Zašto se sve dobro što napravim podrazumijeva pod normalno? Zar je tako teško vidjeti moj trud i pohvaliti me? Ali...

Drugima je teže

Drugima je teže

Pružamo sebi suosjećanje, ne kako bismo se osjećali bolje, nego upravo zato što se osjećamo loše.Kristin Neff Približavamo se kraju našeg prvog susreta.  U tim trenucima u misli mi često navrate nježno lice i riječi mentorice i supervizorice, koja bi me na kraju...

Malo sam previše

Malo sam previše

Da bismo se u potpunosti povezali s drugima, prvo se moramo povezati sa sobom.Irvin Yalom Previše sam…  … tvrdoglava, povodljiva, sramežljiva, povučena, otvorena, energična, pasivna, sigurna, nesigurna, pričljiva, tiha, vezana za njega/nju, samostalna,...

S vazom ili bez nje

S vazom ili bez nje

Ako kompliment ne možete dobiti ni na koji drugi način, dajte ga sami sebi. Mark Twain Uputite sebi jedan kompliment ili pohvalu. Da, sada. Ako ste poput većine ljudi, ovo vam nije bio lak zadatak i, dapače, možda vam je bilo neugodno. Kada i ako na trenutak zastanemo...

Psihološko savjetovanje

Ponekad nam svima treba netko tko sluša, stvarno čuje, razumije i tko, dok izgovaramo ono najteže, nudi sigurnost i stručnu podršku.

Istražite usluge

Edukacije

Prostor nudi grupne edukacije s ciljem razvijanja svjesnijega i suosjećajnijega odnosa prema sebi, drugima i životu općenito.

Predbilježite se ⟶