Nemam vremena za panike

Ulazi u moj ured uzbuđena, zadihana. Nakon kratkog predstavljanja skida jaknu, pogledom traži gdje će sjesti te stavom i tonom koji govore „prelazimo odmah na bitno“ izusti: „Ja nemam vremena za panike!“ Nakon kratke tišine u kojoj skupljam vlastite misli i dozivam moguće odgovore, ona me preduhitri i spremno nadoda: „Čekaju me život, obveze, odluke, ljudi i mrzim kad me nešto odvodi od mog rasporeda i plana. Ovo nisam planirala. Nemrem ja ovo.“

„Rasporeda i plana… nemrem ovo“, odzvanjalo mi je u ušima. Zapravo, još uvijek odzvanja, čak i sada, u ovome trenutku slatkoga prisjećanja na to jutro i temu neimanja vremena za teško, koja se za mene zalijepila. I ne popušta. 

Pitam se, imamo li mi vremena za neugodu, pa i za paniku, tugu, ljutnju, razočaranje, tjeskobu, strah, sram, krivnju, bespomoćnost…?  Je li tim osjećajima uopće potrebna dozvola za dolazak i odlazak, naše imanje ili neimanje vremena ili oni čine to što im je i zadatak, da budu i jesu tu, bez obzira na sve… bez obzira na naše igranje skrivača i brojenje (ne)prisutnih? 

Komu, kako i čemu služi taj unaprijed osmišljen i često rigidan plan? Je li on naša posljednja zaštita od bespuća i vladavine svega nekontrolabilnoga ili nam daje cilj i smisao, lišen emotivnih stranputica? Možda oboje? Drže li se naše emocije toga plana, predviđenih uloga i rasporeda pojavljivanja? Imamo li mogućnost udaljiti ih sa scene i olakšati sebi život tako što se uvjeravamo kako ih više nema dok njihove iskre iskaču na sve strane i podsjećaju da smo ipak živi? 

Dozvolite mi posumnjati u mogućnost slaganja i preslagivanja poželjnih i nepoželjnih emocija kako nam drago i prema nekome, eto, planu. Držanjem emocija vezanih za stupove plana koji smo za sebe sami osmislili i tjeranjem svega što se okusom i bojom ne uklapa impliciramo da postoji pravi način, pravi put i pravi savršeni oblik kako bi stvari trebale biti. Kakve bi emocije trebale biti. Kakav bi život trebao biti.

A, eto, nisu. Nije. 

Neovisno o tome koliko ste dugo ovdje, jedno je sigurno… do ovoga ste trenutka morali i hoćete doživjeti neugodu, bol, patnju i sve popratne neugodne pojave. To je ona neka istina koju često zaboravljamo i koja nas prva napusti kada nastupi patnja. Zaboravljamo na svoju ljudskost i pojačavamo ton toga da je ovo što proživljavamo krivo, u najmanju ruku nije normalno, ne bi se smjelo događati ili se, eto, događa samo nama jer smo takvi, nikakvi, manjkavi, nedovoljni i mora prestati. Sve neugodno mora prestati. Ne zanima me što tuga, strah ili sram imaju za reći. Neka se nose! 

Što prije i što nesvjesnije nastojimo sebe vratiti na taj „pravi način“ i „pravi put“ iz kojeg smo, eto, ispali. Bez obzira na sve emocije i „goste” u nama, i poruku koju nose, pokušavamo što brže ponovno uloviti i oživjeti ideju savršeno posložena, ne-problematičnoga, ne-teškog, ne-paničnog života, života bez teških situacija. Isključivanjem mogućnosti da život često dolazi u nijansama sive i zaboravljanjem činjenice da nas naše emotivno šarenilo čini ljudima, nadodajemo si patnju u već ionako bolnoj situaciji. Boli nas jer nam se nešto teško dogodilo i dodatno nas boli naše nedozvoljavanje i odbacivanje svega što osjećamo i što već jest tu. Boli duplo, a da nije trebalo.  

Jedan od glavnih prediktora sreće, životnoga smisla i osobnoga zadovoljstva je sposobnost da se znamo nositi s onim neugodnim i teškim te da psihička neugoda ili bol nisu nešto od čega zaziremo i pred čijim najavama bježimo. Otupljivanje, zanemarivanje ili odbacivanje osjećaja jer su neugodni vodi do kratkoročna privida kontrole i samoregulacije, ali dugoročno vodi u preplavljivanje i doživljavanje još veće neugode i boli. 

Otupljivanje teškoga vodi i do otupljivanja lijepoga. Ništa nije dovoljno loše, ali ništa nije ni dovoljno dobro. 

Biti čovjek znači biti mjesto dolaska za svakakve emocije, svakakve „goste“ u nama, znane i neznane, pozvane i nepozvane. Neki od njih nose radost, sreću, zadovoljstvo, a neki poruke tuge, ljutnje, straha, srama…  Imajte vremena za njih. Otvorite im vrata, neka dođu, uđu, ugostite ih, poslušajte… zabavite ih. Dopustite im prisutnost i primijetite kako se zbog toga osjećate. Otvaranjem vrata i pozivanjem unutra dajete im prostora da se izraze i budu slobodni. Dopustite im proći kroz vašu ljudsku „kuću“ bez da se za njih vežete ili njima definirate. Kao i svaki gost, otići će, a kada odu, znajte da će opet doći jer je život nesavršeno savršen, jer se i ugodne i neugodne situacije događaju svima, jer nije do vas i niste ni loši ni krivi ni „ispali s pravoga puta“, već samo ljudi. 

Samo.