Malo sam previše

Previše sam… 

… tvrdoglava, povodljiva, sramežljiva, povučena, otvorena, energična, pasivna, sigurna, nesigurna, pričljiva, tiha, vezana za njega/nju, samostalna, osjetljiva, neosjetljiva, direktna, nedirektna, empatična, sebična… 

Kada bih trebala smisliti zajednički nazivnik svim ljudima, djeci i mladima s kojima sam imala privilegiju raditi i pritom svjedočiti njihovim hrabrim pričama, ovo bi im svima bilo zajedničko. Ovaj popis svega što je „malo previše” u njima, s njima ili u drugima. Jer i kada, eto, ne osuđujemo sebe, onda osuđujemo druge, te neke druge koji su prema našim kriterijama nama nešto previše. Još češće, ti drugi naše kriterije niti ne znaju, ali neka im se prilagode. 

Ironija osjećaja da smo „nešto previše“ je ta da kada bi se skupili svi ljudi sa svim svojim komadićima koji su označeni kao previše, dobili bismo savršenu ljudsku cjelinu. Dobili bismo sliku fleksibilnosti u životu, bivanju i biranju. Pitanje je kako postići tu ljudsku cjelinu u sebi, tu integriranost svega što jesmo i onoga označenog kao premalo i previše te prihvaćanje onoga što jesmo bez „ako“ i bez „ali“. 

U osjećaju da smo si previše skriva se dodatna težina među neizgovorenim redcima i prazninama, težina koja dodatno boli jer ne prihvaćamo to što jesmo, kakvi jesmo te vlastite potrebe gledamo kao problem koji treba popraviti, kao teret za druge kojega se moramo što prije riješiti. Iznad te težine kruže oblaci s porukom Promijeni se jer te se ovakvu/ovakvog ne može i neće voljeti. Otići će. Ostat ćeš sâm/sama. U neizgovorenome je duboko utisnuto vjerovanje kako će nas drugi voljeti i htjeti blizu tek kada tu svoju osobnost promijenimo i „usavršimo“. Ne samo da tada ne vidimo sebe, to što sada jesmo i koje potrebe imamo, nego ih aktivno potiskujemo kako bismo konačno zaslužili povezivanje, ljubav i pripadanje. 

Mora li se tako nešto lijepo i prirodno kao što su pripadanje i ljubav zaslužiti? Tko diktira uvjete osvajanja tako vrijedna „pehara“? 

Životni paradoks. 

Želim da me se voli za to što jesam, ali učinit ću sve samo da ne budem to što jesam ili izgovorim što mi je potrebno jer to nitko ne bi mogao voljeti ili željeti blizu. Biram sakriti vlastite potrebe, biram se „prilagoditi“ drugomu jer će tek onda ovaj odnos uspjeti. Zaslužit ću ga. Skrivanjem dijela sebe zaslužit ću vlastitu „normalnost i tuđu ljubav“. 

Pritom ni na sekundu ne pomišljamo i ne računamo da je nuspojava ovoga što indirektno tražimo odnos u kojemu mene nema. Odnos dvoje ljudi u kojemu brišem sebe da bi ti postojao i ostajao. Odnos u kojemu se moje potrebe ne vide, ne čuju i nisu bitne jer ostaju neizgovorene i zaključane u zatvoru moga srama. 

Kada se sramimo sebe i vlastitih potreba, kao da vjerujemo kako one nastaju iz neke pogreške u nama, nečega nastalog davno i još uvijek iskrivljenog zbog čega će nas biti teško (ili nemoguće) voljeti. Vjerujemo da će naše potrebe biti i da jesu neprihvatljive i prijateljima i partnerima te da su one uzrok svih naših problema. 

Odlučujemo ih sakriti, ne dati im disati ili izići iz prostora gdje smo ih zaključali i gdje mislimo da ih imamo pod kontrolom. Potiskivanjem te potrebe, ne nazivajući ju pravim imenom, ubijamo svaku mogućnost da ta ista potreba bude zadovoljena. Na svu sreću, potrebe, ma koliko zaključane ili nedobrodošle bile, nikada ne utihnu, već mudro pronađu nov, drugačiji put do svjetlosti i viđenja. Preoblikuju se i preodjenu, nekada i do neprepoznatljivosti. I takve čekaju pravo vrijeme i našu nepažnju kako bi se pokazale. A to što slijedi nije ni ugodno ni lijepo, ni nama ni drugima.

Nesvjesno izbijaju na površinu i izražavaju se na pasivan, agresivan ili nasilan način što uzrokuje teškoće u odnosima kojih smo se bojali na samome početku i zbog kojih smo i potisnuli sebe i svoje potrebe. Dokazuje se upravo ono od čega smo se čuvali, da mi ne smijemo i ne trebamo izražavati vlastite potrebe, nego trpjeti. No nije potreba ta koja stvara nerazumijevanje, već sram. Sram da smo malo previše i sebi i drugima, da smo iracionalni ili čudni u svojim očekivanjima, potrebe su nam neprirodne, prevelike i potreban nam je hitan ispravak ili potpuni popravak nas kao osoba.   

Neizražavanjem potreba čeznemo za samim sobom, za našim ljudskim pravom da budemo i osjećamo sve što osjećamo bez nekoga podsjetnika kako nešto s nama (opet) nije u redu.

Što ako je trenutno u nama više toga dobroga i u redu nego lošega i ne u redu? Što ako ne trebamo popravljanje nego prostor za razumijevanje i (samo)podršku? 

Što ako nam treba „samo“ dozvola da smijemo… biti, osjećati, imati potrebe i izraziti ih. 

Čiju dozvolu čekate? 

To sam i mislila. 

Dozvolite si!