Lov na dobro

„Gledam je jučer i mislim si: Pa zar je moguće biti toliko slijepa? Zašto se sve dobro što napravim podrazumijeva pod normalno? Zar je tako teško vidjeti moj trud i pohvaliti me? Ali zato njezin izoštren radar za krivo i loše neumorno radi i čeka moju i najmanju grešku kako bi zasvirao i podsjetio baš sve da opet nešto nije dobro. Da opet nisam dobra. Uf…“

„Znam što ćeš pitati…“, nastavlja ona. „Ne, nisam joj ništa od toga rekla. Ali mislila sam. Malo mi je falilo da to sve izgovorim, ali zaustavila sam se. Procijenila sam da bih na kraju ja završila kraća za izlazak, a ona me ne bi shvatila. Uslijedila bi već poznata svađa, drama, zabrane, a taman će vikend. Kužiš?“

Kužim. Pobrinula si se za sebe.

Ovo nije prvi put da mi priča o svom odnosu s mamom, o osjećaju ljutnje, tuge i razočaranja koje osjeća u kontaktu s njom te sam znala da ćemo se temi njihova odnosa ponovno vraćati. No, ovaj put nešto drugo me dozvalo jače nego mamina sljepoća. Dok sam je slušala, iz svake riječi iskakala je sličnost s načinom na koji se ona inače ponaša prema sebi i sa sobom. Pogotovo u nejasnim ili teškim emotivnim situacijama. Odlučila sam to podijeliti s njom i istražiti što misli o poveznici koju trenutno vidim.

„Znaš, pitam se koliko često to i sama sebi činiš“, pogledala me zbunjeno dok sam to izgovarala.

„Upravo ovo što te kod mame ljuti i rastužuje. Koliko si često i sama slijepa za svoje dobro, a pamtiš (i to jako uspješno), brojiš i naknadno razmišljaš o onom negativnom što si doživjela, rekla ili napravila?“

Uvijek. Ma stalno.

„Zar može uopće drugačije?“ odgovori ona iskreno, brzo i pomalo iznenađeno na samu pomisao da možda i može. 

Njezin je izražajan i otvoren pogled najavljivao da je u prostor upravo ušetala iskrena znatiželja za daljnjim razgovorom i otkrivanjem mogućeg drugačijeg, njoj (zasad) nepoznatog načina. Uslijedila je jedna od meni dražih diskusija o pogledu na naša različita ljudska iskustva, na uspješno i neuspješno nošenje s različitim emocijama, odnosu sa samim sobom o kojem nas nitko ne podučava, o razlozima zašto puno češće i jače uočavamo i pamtimo vlastite i tuđe greške, loše vijesti ili upućenu kritiku nego ono dobro i lijepo za koje gotovo da trebamo u pomno planirani lov. Životna i u tom trenutku bitna debata završila je obostranim smijehom i zaključkom da se oko pozitivnog u svom životu moramo svjesno potruditi jer ga često ne primjećujemo, a onda i ne osjećamo, ili ga, ako ga primijetimo, onda podrazumijevamo. Ovakav zaključak potaknuo ju je da još jednom naglasi i podsjeti sebe i mene kako ono dobro ne smije postati nabrijavanje iznutra i siljenje pozitivnog onda kada zapravo osjećamo suprotno.

To dobro, kojega svi želimo više i češće u svom životu, može se upotrijebiti i na negativan način. Pozitivno može postati negativno, odnosno toksično ako ga guramo tamo gdje mu nije mjesto, a sve u cilju izbjegavanja neugode, boli ili patnje. Tada govorimo o toksičnoj pozitivnosti koju karakterizira pretjerani i prisilni optimistični stav koji rezultira poricanjem, minimiziranjem i poništavanjem autentičnog ljudskog emocionalnog iskustva. Pretvarajući se da smo u stalnom stanju samo pozitivne vibracije i sileći sebe na zahvalnost koju zapravo ne osjećamo u tom trenutku, poričemo iskreno ljudsko iskustvo koje uključuje i teške osjećaje kao što su tuga, ljutnja, razočaranje, krivnja, sram, ljubomora…

Poričemo i ušutkujemo iskustvo koje uključuje sve ono što nas čini zapravo ljudima. 

Ovdje se ne radi o borbi ili-ili. Kao i uvijek u životu, riječ je o uspostavi zdrave ravnoteže između onog pozitivnog i negativnog, ugodnog i neugodnog, gdje su i jedno i drugo dobrodošli i prihvaćeni s onime što nose. Bez prisile da mora biti isključivo jedno. 

Riječ je o osiguravanju prostora za oboje. 

Riječ je o balansiranju klackalice koja evolucijski naginje na negativnu stranu.

Jedno je sigurno. Život može biti težak i u njemu postoje i postojat će negativna iskustva, negativni događaji i popratne neugodne i teške emocije. Svi smo iskusili i neuspjehe, razočaranja, prekide, gubitke, sram, tugu, frustraciju. Ako nekim čudom nismo, onda hoćemo. No, naš je mozak prirodno usmjeren tome da ta ista negativna iskustva prenaglasi, lakše i bolje pamti i o njima dulje razmišlja. Da ne kažem: u njima češće i dulje čuči.

Naša sklonost da dajemo više pozornosti negativnim stvarima i zanemarujemo one dobre rezultat je evolucije. Ranije u ljudskoj povijesti obraćanje pažnje na loše, odnosno na moguće opasnosti i prijetnje u okolini, bilo je doslovno pitanje života i smrti. Oni koji su se brzo usmjeravali na negativne informacije iz okoline bili su spremniji za moguću opasnost te su imali i veću vjerojatnost preživljavanja. Mozak kao čuvar našeg bivanja, sigurnosti i opstanka stalno skenira i traži opasnost sve dok je ne pronađe. Pritom se vodi onom bolje puhati i na hladno, odnosno signalizirat će opasnost i u nejasnim ili neutralnim situacijama. Negativna iskustva lijepe se u pamćenju poput čička, a pozitivna iskustva iskliznu gotovo nezamijećena. O njima nam, eto, ne ovisi preživljavanje i stoga iz evolucijske perspektive možemo i bez njih. 

Naš je mozak evolucijski baždaren da se fokusira na naše preživljavanje, a ne na našu sreću i zadovoljstvo. 

Za to se sami i svjesno moramo pobrinuti.

Sad kad nam je zaštitnička ljudska priroda osigurala da smo živi, da smo tu, ostaje pitanje želimo li mi, svjesna ljudska bića, više od pukog preživljavanja. Želimo li da nam pozitivna i dobra iskustva iskliznu i odu kao da ih nije ni bilo ili želimo i njih doživjeti u punini i njima se u životu nahraniti? Ako je odgovor potvrdan, onda ćemo se za to morati svjesno i namjerno potruditi. Na svu sreću, postoji način da ih vidimo, osjetimo, upijemo i zadržimo. Postoji način da ulovimo ono dobro u svom životu. Puno je dnevnih prilika da dobro bude zamijećeno koliko god dan, tjedan ili život trenutno bili teški. 

Potrebno je malo truda i predanosti da bismo pozitivnost unijeli u svoj svakodnevni život i uspostavili ravnotežu. Primjećivanje dobrog u svakodnevnom životu znači održavanje ili povećanje onoga što je već pozitivno ili stvaranje nečeg novog što je pozitivno, ugodno ili jednostavno lijepo. 

Kako biste uopće primijetili sebe, a onda i ono dobro, najprije trebate usporiti, stati, udahnuti i isključiti svoj autopilot na kojem se najčešće kroz dan vozite. Tek tada možete spremnije krenuti u izoštravanje svog unutarnjeg i vanjskog pogleda te pokušati vidjeti pozitivne činjenice oko sebe ili u sebi. Kad ih svjesno i namjerno primijetite, pretvorite ih u pozitivno iskustvo tako što ćete dozvoliti sebi da ih stvarno doživite, odnosno stvarno osjetite. Ostanite svjesno dulje s tim pozitivnim iskustvom (bar na 30 sekundi) i uronite u njega u potpunosti. Baš zato što znate da odviše lako isklizne iz svjesnosti. Primijetite ako u vama postoji nekakva unutarnja prepreka da se u ovom trenutku osjećate dobro. To može biti npr. vjerovanje ili misao da to ne zaslužujete, da je sebično ili čak sramotno osjećati ugodu i zadovoljstvo. Ili pak da ćete, ako se osjećate dobro, naivno spustiti svoju obranu, ostati nezaštićeni i dopustiti da se loše stvari dogode. Ako prepreke postoje, samo ih primijetite, dozvolite da budu tu, a onda ponovno usmjerite pozornost na trenutno iskustvo i trenutni osjećaj. Dok ste uronjeni u svoje dobro iskustvo i osjećaje koje donosi, probajte stvoriti mentalni zapis ili mentalnu fotografiju upravo doživljenoga kako bi se ono svjesno trajnije zalijepilo u pamćenju za sve dane koji tek dolaze. Bit će dana, to svi znamo, kada će vam trebati sjećanje na taj divni zalazak sunca kojem ste upravo svjedočili, tišinu mora i mir u kojem ste uživali, sigurnost i prihvaćanje koje ste kraj nekoga osjećali, kompliment koji vam je nenadano upućen, trenutak kada vas je netko omotao u iskreni zagrljaj ili još iskrenije pitao kako si i kako ti mogu pomoći. 

Ono na što se odlučimo usredotočiti i što svjesno vježbamo, to ujedno jačamo!

Primjećivanje dobrog u svom životu jedna je od najljepših stvari koju možete već danas za sebe učiniti. 

Svjesno i što prije krenite u lov na svoje dobro.