Ako tvoje suosjećanje ne uključuje i tebe samoga/samu, nepotpuno je.
Jack Kornfield
„Budi dobar prema drugima. Vidi i osjeti kada im je teško, pomogni, utješi. Budi dobar prijatelj. Drugima“, rekli su nam, ponovili i tako nas odgojili.
Nesvjesno i bez predumišljaja usmjerili su naš topao i nježan pogled isključivo prema van. Iz te su brige i nježnosti nas izostavili. To da ćemo se pobrinuti za sebe kada nam je teško podrazumijevalo se, ali bez jasne oznake načina. To se nije učilo, a niti vježbalo. Tako nespremni i neuvježbani za drugačije, naoružani unutarnjim najgorim prijateljem i najboljim neprijateljem, nastavili smo istim poznatim putem kritike, preskakanja ili podrazumijevanja samih sebe. „Izdrži, stisni zube, budi jak/a, preskoči, ne kukaj, drugima je teže, sastavi se i podigni kako god znaš“, rekli smo si u nekome obliku i nekome trenutku. Za bilo što drugo, nježnijega prizvuka, znalo se i zna da je „sebično“.
To nećemo. To ne smijemo.
Nazivali mi nešto sebičnim ili ne, ostaje činjenica da se u trenucima boli ili psihološke patnje prema sebi nekako ponašamo. U prirodi nam je pobrinuti se za sebe, ovako ili onako. Prvo je pitanje na putu za drugačije jesmo li uopće svjesni trenutaka kada su kod nas prisutni bol i patnja, jesu li nam oni vidljivi i dozvoljeni bez da se pojavljuju u ekstremnome obliku i, na kraju, jesmo li uopće svjesni kako se tada odnosimo prema sebi? Činimo sebi kako su nama činili ili nas učili. Podrazumijevamo sebe kao što su nas bez zle namjere naučili.
Znamo li da je teško?
Što činimo kada je teško?
Što nam je u takvim trenucima potrebno?
Možemo li to sebi u tome trenutku dati?
Zvuči jednostavno, ali nije lako!
Uvijek me iznova začudi koliko je ova vještina moćna i nama svima već odavno poznata, a zapravo tako daleka i strana kada se radi o nama samima. Sve to poznato lijepo, prijateljski i podražavajuće izgleda, tako prirodno i lako kada se radi o drugima. Poznata nam je ta divna blaga energija suosjećanja, ali je ona do sada bila okrenuta prema van, prema drugima. Naše nepisano pravilo normalnosti. A što ako istupimo iz toga pravila te učinimo polukružni okret i to, što već dajemo drugima, okrenemo prema sebi?
Suosjećanje prema sebi ne traži trud. Ono traži našu dozvolu. Ono je poput slobodnoga pada… pada u sebe, u razumijevanje osobnoga iskustva i sebe kojemu/kojoj se to upravo događa, u (samo)podršku, u povezivanje s vlastitom nesavršenom ljudskosti.
Ne treba nam trud da bismo pali, zar ne?
Zatvorite oči i zamislite najdražega prijatelja ili prijateljicu, osobu i neko lice zbog kojega vam cijelo tijelo „omekša“ od same dragosti kada ga/je se sjetite. Zamislite sada da on/ona doživljava neko bolno i stresno iskustvo, neki događaj zbog kojega se osjeća bezvrijedno, nedovoljno dobro ili pametno, neuspješno, slomljeno, usamljeno, nevoljeno.
Kako biste se ponašali prema toj vašoj osobi u tome trenutku patnje? Što biste joj rekli? Kakav bi vam bio ton glasa, stav, način, koje su vam boje riječi?
A onda razmislite i onako iskreno odgovorite: kako se obično odnosite prema samomu/samoj sebi kada vam je teško? Kako se ponašate i čime se „častite“ kada su kod vas prisutni bol i patnja? Što si kažete, koji je vaš ton glasa i kakav stav imate prema sebi? Prema kome ste kritičniji, oštriji i pokušavate ga motivirati ružnim riječima i (samo)osudama?
Ako ste bar malo nalik osobama koje sam imala čast u životu upoznati i „ugostiti“ u Prostoru, odgovor vas je iznenadio i popratio ga je jedan „Hm, dobro pitanje, o tome, vidiš, nisam nikad razmišljao/la. Prema sebi sam oštriji/a, ne mazim se baš. Zar ne rade tako svi? Misliš da može drugačije? Smije li se to uopće?“
Osamdeset posto ljudi je kritičnije prema sebi nego prema drugima. Tako da u tome zasigurno niste sami. I, da, može i smije drugačije. Može suosjećajnije i nježnije.
Suosjećanje prema sebi se smije i može naučiti i ojačati jer nam je odavno poznato. Ono predstavlja svojevrsno prihvaćanje, prihvaćanje nas samih i bolnoga iskustva koje doživljavamo kao normalno i ljudsko. Ono nas poziva istražiti svoju dosadašnju perspektivu i naučen način odnošenja prema sebi te da se u situacijama kada nam je teško i bolno, prema sebi ponašamo, govorimo i odnosimo kao što bismo prema dragome prijatelju.
Ništa više i ništa manje. Isto.
Nudimo sebi prostor, toplinu i razumijevanje kao što bismo i nekomu drugom u toj istoj situaciji. Sebi smo tada prva linija podrške, ne kako bi se osjećali bolje ili se pravili da boli nema, nego upravo zato što se u tome trenutku osjećamo loše.
Vrijeme je za povratak „kući“, sebi i uključivanje i sebe u krug brige.
Ne samo sebe već I sebe!
