Cjelina je veća od zbroja svojih dijelova.
Aristotel
„Smije li se ovdje psovati?“ upita ona iznenada dok mi govori o teškom tjednu koji je iza nje.
„Znaš, ne bih voljela da misliš da nisam dobra ili da te ne poštujem pa bolje da te odmah pitam“, nastavlja.
Razmišljajući o tome što njoj znači dobra, uzvratih: „Da, smije se i smiješ, sve dok psuješ život, a ne mene!“
Ne-dobru djevojku gotovo da je iznenadio osmijeh koji se kao odgovor na dobivenu dozvolu odjednom pojavio na njezinu ozbiljnom kišnom licu. Dok ispred nje i s njom iznova svjedočim snazi dobivene dozvole, pitam samu sebe kada smo tu unutarnju birokraciju (ne)odobrenog upoznali i prisvojili.
Mlado, do tad ukočeno tijelo počelo je konačno opet disati, a ona je nastavila kamo je ranije bila naumila… u smjeru dijeljenja životnih razočaranja i težine koju se više i ne trudi sakriti.
„Shit, sve je totalni shit. Nagomilalo mi se svega. Ne prepoznajem više samu sebe. Ne znam ni odakle bih počela sebe popravljati. Ne znam ni kako se to zapravo radi i može li se to. Prije sam bila uvijek jaka, stalno sretna, znala sam što hoću… znaš ono… happy-go-lucky osoba, otvorena, pričljiva, uvijek tu za druge, slušala, pomagala, i pazila da nikome nisam nikada teška. Ah… a sada?“
Raspad.
„Kao da sam odjednom postala slabija, jadnija, plačljiva, nesamostalnija, needy verzija sebe koja nikad nisam bila. Stalno sam ljuta i zamjeram sve svima. To ne podnosim. Ne želim biti… OVO“, govori dok upire oba kažiprsta u sebe. Jer, eto, jedan kažiprst za tu težinu jednostavno ne bi bio dovoljan.
Ostavljajući prostora za sve te nagomilane (pred)uvjete kada i kako bi sebi i drugima bila dobra sjedile smo neko vrijeme zajedno u tišini, dopuštajući necenzuriranim suzama koje su navratile da budu tu. Dozvolila im je da ostanu dovoljno dugo da prenesu poruku.
Dok sam je slušala, a i dugo nakon tog susreta, razmišljala sam o svijetu rigidnosti i isključivosti u kojem često živimo i kroz koji sebe i ostale definiramo. Svijet u kojem je samo jedna verzija nas samih dobra i poželjna i s tom se verzijom identificiramo jasno uzvikujući: „To sam ja!“, dok druga verzija biva odbijena, zakopana i sakrivena što dalje od svjesnosti jer: „To nisam ja… nikada i nipošto.“
Zvuči li vam ovo poznato?
Ja nikad ne lažem. Ja ne bih mogla nikada biti sama. Ja se nikad ne ljutim. Nikad ne bih mogla povrijediti nekoga. Nikad mu/joj to neću oprostiti. Nikad ne smijem pokazati ranjivost.
Ovaj nikada bode u oči, a i u srce.
Nekada hoćete… hoćemo. Nekada. Ne uvijek, ne stalno, ne samo to i ništa više.
Nekad da.
Taj nikada uvijek za sobom vuče i taj neželjeni, a ipak postojeći drugi pol… dio nas koji postoji iako se trudimo da ga ne vidimo i ne prihvatimo kao svoje. Kako bi se taj neželjeni pol održao izvan naše svjesnosti, trošimo ogromne psihičke resurse i energiju. Borimo se s tim ja nikada…, borimo se da sve to odbijeno od sebe ne ispliva i da nas ne pozove na promišljanje o tome da smo više od samo nekih izabranih dijelova sebe.
Da smo ljudi koji su nekada i ovo i ono i sve ono između tog…. Cijeli kontinuum mogućih ljudskih ponašanja, osjećanja i načina bivanja.
Vjerujem da nam rigidna perspektiva gdje je samo jedna verzija nas točna, poželjna i realna daje dozu predvidivosti te stabilnosti i sebe i svijeta, ali pitanje je pod koju cijenu. Što kada se JA više ne uklapa u taj jedan kraj kontinuuma zvanog ljudskog iskustvo? Mogu li dvije JA biti istovremeno istina ili jedna isključuje drugu? Moram li birati između dva ekstrema ili mogu eksperimentirati s njima u različitim situacijama i različitim kontekstima s različitim nijansama sebe?
Mogu li voljeti i (po)držati obje JA?
I ranjivu i snažnu; i psihološki otpornu i onu kojoj treba odmor i odmak; samostalnu, neovisnu i onu koja smije i hoće tražiti pomoć drugih; i ljubomornu i empatičnu; sebičnu i altruističnu; iskrenu i uvažavajuću i onu koja to nije; onu jednostavnu i onu kompleksnu ja; posloženu i kaotičnu ja? Mogu li biti voljena, a da pritom imam i granice u odnosima? Mogu li brinuti o drugima tako što brinem i o sebi? Možemo li biti dobre djevojčice koje smiju (ponekad) i psovati a da pritom time ne prestanu automatski biti dobre? Što god to dobre značilo.
Kada ne priznajemo sebi da imamo i ove i one dijelove sebe, odnosno kada sebi ne priznajemo čitav dijapazon mogućih ljudskih kvaliteta, osiromašujemo sami sebe i osiguravamo sebi unutrašnji konflikt u kojem svi ovi poželjniji dijelovi mene ovim nepoželjnijima ne daju prostora.
Probajte zamisliti nešto što osjećate, a ima zabranu pokazivanja jer vjerujete (jer su vas tako naučili) da je to neugodno, ružno ili nepoželjno te stoga po vama i treba biti skriveno. To može npr. biti sebičnost, kritičnost, ljubomora, tuga, nemoć, ljutnja, ranjivost, lijenost, snaga i ponos. Dođite u kontakt s tim osjećajem, dozvolite ga kao dio sebe bez obzira na to sviđa li vam se on ili ne sviđa. Ne sudite svoj osjećaj. Probajte vidjeti postoji li situacija u kojoj bi ta kvaliteta bila potrebna i korisna.
Dozvolite sebi potpuno ljudsko iskustvo u svim njegovim nijansama.
Više ste od jedne davno izabrane boje.
