Približavamo se kraju našeg prvog susreta.
U tim trenucima u misli mi često navrate nježno lice i riječi mentorice i supervizorice, koja bi me na kraju naših razgovora uvijek podsjećala: „Neka ti cilj prvog susreta uvijek bude da osiguraš da se dogodi barem još jedan.“ Uvijek je uvažavala činjenicu da je teško učiniti taj prvi korak, potražiti pomoć, doći na taj kauč i otvoriti se potpuno nepoznatoj osobi. Bila je svjesna potrebe ljudi da iznesu cijeli svoj emotivni teret u jednom terminu, nekad i nauštrb samoga sebe, te me na to rado, gotovo majčinski, podsjećala.
I tako, dok sjedim pred njom prešućujući sliku koju mi je upravo javila, ne mogu a da se slatko ne nasmijem i da se ne pitam jesam li u tome uspjela. Hoće li biti drugog susreta? Tko zna.
Dok tako otkucavaju posljednje minute našeg današnjeg sastanka i polako se sve približava svome kraju, primijetim iznenadnu tugu i sram u njezinim očima i držanju. Spuštenog pogleda i s vidnom željom da se stopi s pozadinom i nestane, ona odjednom izusti:
Recite mi…onako iskreno… jesam li ja pretjerala? Imam li ja uopće neki problem ili sam to sve umislila? Čini mi se kao da sam došla tu kukati bez veze, dok je nekim drugim ljudima puno teže. Sigurna sam da mi se i Vi u sebi čudite i mislite da sam razmažena tinejdžerica koja ima sve, a, eto, ne može se sama posložiti. Sve je ionako u mojoj glavi, zar ne? Osjećam da su moji problemi i sve ovo što me muči glupasti, bedasti i pretrivijalni. Osjećam da kradem vrijeme i uzimam mjesto nekome kome biste mogli stvarno pomoći.
Da pogodim na koga to točno misliš… pomoći ovim nekim drugima s PRAVIM problemima i PRAVOM patnjom, ha? upitah.
Ona konačno podigne glavu, lišena straha, s polusmiješkom i zadovoljna što ju konačno netko razumije u toj njezinoj bedastosti i neimanju pravog problema.
Takve još nisam upoznala, nadodah. Te prave pravcate s pravom prvenstva na pomoć i podršku.
Sve na (pravo) P.
Suvišno je govoriti da je tema usporedbe patnje i prava na vlastite osjećaje postala tema naših daljnjih susreta.
Ooo da, bilo ih je više od samo dva. Na svu sreću.
Njezine riječi iskren su primjer nečega čemu često u svom radu svjedočim i nema veze s proživljenim životnim iskustvom ili prirodom problema zbog kojeg se osoba javlja. Usporedba patnje kao oznaka njezine validnosti nešto je što nam je svima zajedničko.
Imam li ja (sebi) pravo na ovu svoju patnju, tugu, izgubljenost, razočaranje, nesnalaženje i osjećaj da ne znam što radim ili to pravo gubim u trenutku kada se sjetim svih kojima je gore ili teže. Što je moja patnja u usporedbi s tuđom bolesti, depresijom i suicidalnošću neke mlade osobe, neimaštinom, opipljivim i velikim gubicima koje proživljavaju drugi.
Pitam se postoji li taj neki razumni patnjometar s kojim možemo reći: „Evo, izmjerili smo. Ovo što ja osjećam i kroz što prolazim nije izmjereno kao ‘prava patnja’ iako boli i ne da mi da funkcioniram i živim kako bih želio/željela.“
Usporedba količine i veličine patnje između nas i onoga što zamišljamo da drugi prolaze i pritom osjećaju često ima za cilj dobivanje neke veće životne perspektive i davanje smisla onome što upravo proživljavamo. Usporedba nam omogućava shvaćanje (i moguće prihvaćanje) mjesta gdje jesmo, što imamo i možemo te njegovanja osjećaja zahvalnosti za ono dobro u našim životima. No, kao i sa svime, i ta se usporedba može upotrijebiti protiv nas, odnosno na štetu našeg psihičkog i emotivnog zdravlja. Koristimo se drugima, kojima je možda i teže, kako bismo umanjili vlastite teške osjećaje i oduzeli njihovu legitimnost. Usporedbom u kojoj uvijek mi gubimo, preskačemo ih, sakrivamo ispod razine svjesnog i dajemo sebi dozvolu da nastavimo po starom. Što god to značilo. Koliko god nas naše i dalje boljelo i kočilo.
Kao da nije dovoljno da nam je već teško, već se moramo potruditi da nam bude još bolnije prisjećajući se svih onih kojima je teže i čija je patnja drugačijeg okusa od naše.
Gorča. Time i validnija, važnija, prioritetnija.
U toj bezizlaznoj usporedbi patnje i boli događa se da, uz osuđivanje sebe i vlastitih osjećaja, osuđujemo i druge koji si dopuštaju upravo to što mi vrijedno pospremamo i ne dozvoljavamo si. Često se pojavljuje netoleriranje tuđeg kukanja bez veze, a i onako ima sve u životu ili frustracija kada netko ne pribjegava prisilnom optimizmu i zahvalnosti u trenucima kada mu/joj je teško.
Prijateljica te nazove da se požali na odjednom smanjenu plaću i strah koji osjeća za svoju budućnost. Kolutaš očima skrivajući se iza mobitela, pritom misleći kako je baš dramatična i pitajući se zašto mora podijeliti baš sve svoje (nerazumne) osjećaje. Kad bi, eto, barem vidjela što sve ima i mislila na sve one koji su stvarno bez posla. Ma nezahvalnica.
Boli te prekid dugogodišnje veze iako je dosta prošlo od prekida. Osjećaš se usamljeno. Tinder ti više ne predstavlja opciju iako te prijateljice na njega sile te se osjećaš kao da ćeš zauvijek ostati i biti sam/a, bez ljubavi partnera/ice. No, samoga/samu sebe zaustavljaš u želji da o tome govoriš. Zvuči ti prebanalno i siguran/na si da psihologinja ima prioritetnu listu pravijih problema o kojima bi trebala slušati. Na toj imaginarnoj listi ti pritom (sebi) spadaš na samo dno ljestvice prava na patnju i njezina dijeljenja. Usamljenost i strah, pospremite se!
Kada zaboravimo biti suosjećajni prema sebi i onome što trenutno osjećamo, općenito nismo u stanju ponuditi i podijeliti suosjećanje s drugima. Kada sebi damo dopuštenje da osjetimo sve osjećaje bez prosudbe, dopuštamo i drugima da ih imaju i žive. Bez prosudbe.
Dok procjenjujemo validnost svojih teških osjećaja, bitno je znati da postoji tanka granica između pretjeranog stapanja s patnjom i problemom gdje ja jesam svoj problem i on je najveći na svijetu, ignorirajući sve ostale ljude koji prolaze to ili slično, i nježne svjesnosti da je patnja u ovom nekom trenutku prisutna. Važno je priznati da razočaranje i frustracija postoje i da su oni individualno iskustvo na koje i ja kao čovjek imam pravo. Razočaranje i povrijeđenost izgledaju drugačije u svakom pojedinom životu. Nema tog jednog pravijeg oblika.
Naš problem i naša patnja, kakvi god oni jesu u nekom trenutku, ne trebaju pobijediti na natjecanju težine svih problema svijeta. Ne trebaju vanjsku potvrdu valjanosti. Dovoljno je da patnja postoji, da smo je svjesni, da nas žulja ili nam smeta u tome da vodimo život kakav želimo voditi ili da budemo kakvi želimo biti.
Patnja nije natjecanje, već dokaz naše ljudskosti, koju svi dijelimo.
Ne treba biti najveća, najjača, najgorča da bi smjela postojati i biti.